Prozvani tihom, iskapanom rečju
Blagom kao skorup što oblaže
Taknuti nepipljivim smislom ko penom
Budnosti se povinujemo datoj
Odakle mere za stalno vrednovanje
Odakle prostor za nerođenu stvarnost sveta
U mesu diše bez vazduha vrlina
Kao hladna svila prekriva kosti i tela
A tela naših umiru kao čopor savladan,
Izrastak probija iz zemlje svež
Sunčano se oko od zlata topljenog pruži
I oko nas kruži, kruži, kruži…
Više je uma
Misli knjiga u već tešku premešta glavu
Med mu iz blage duše teče kao slatka smola
Više je uma u duši nego u najboljoj mudrosti
Ona isceljuje baš kad savija se od bola
Sami, mi sa senkama se milujemo u glavi
Jedna je ista seta što ko ton dubok traje
Više je uma u telu nego u najboljoj mudrosti
Kad čuješ žudni eho daljina i sirena graje
Osećam misli kako brzo se iza glave roje
Jedna po jedna izleću pred oči kao nešto moje
Tad san tiho sleće i najzad klonem u miru
Da misli ne izlaze u paru, i među sobom se prepiru
Više je uma u snu nego u najboljoj mudrosti
Slušaj svaki put kad ti duh u slikama govori
Uzvišeno je tada tvoje telo, puno i široko srce se ori
Postaje ljubavnik, stvaralac svih stvari i dela umetnosti
Više je uma u duhu nego u najboljoj mudrosti
Tačke gledišta
Koliko je ovaj svet složen i pun protivrečnosti, ni sami nismo svesni. To se, možda ne potpuno, ali svakako najjasnije može videti u materijalnom svetu, koga fizičari uporno pokušavaju da pojednostave. Ovi stavovi o kontradiktornosti poklapaju se i sa našim intuitivnim razumevanjem sveta koji nas okružuje.
Posmatrajmo ovaj slučaj:
Imamo kuglu koja se kotrlja po površini splava brzinom od, recimo, 2 m/s u odnosu na njega, dok se istovremeno splav,nošen rekom, kreće brzinom 3 m/s u odnosu na obalu. U ovom slučaju, gledano sa obale, brzina kugle je 5 m/s (prosto smo sabrali 2 i 3). Ovako objašnjeno, sve ovo izgleda logično, ali upravo smo imali prilike da se sretnemo sa jednom relativnom veličinom u ovom primeru. To je brzina kugle.
Zamislimo sada da su prisutna dva posmatrača, da je jedan od njih na samom splavu (P1), a da drugi stoji na obali (P2).Ako njih dvojica izmere brzinu kretanja kugle, doći će do značajno različitih rezultata. Posmatrač sa splava će izmeriti brzinu 2 m/s, dok će posmatrač sa obale izmeriti brzinu od 5 m/s (baš kao u prvom slučaju kada smo zaključili da je brzina kugle u odnosu na obalu 2+3=5).
Najčudnije je što su obojica u pravu. Kako je moguće da dve osobe posmatrajući isti primer, imaju dva različita zaključka i da su oba tačna? Kako može jedna izjava biti istovremeno i istinita i neistinita?
Ovako gledano, možemo reći da ni obala ne miruje, jer se zajedno sa Zemljom kreće orbitirajući oko Sunca, da se i Sunce, i čitava galaksija kreće kroz beskonačna prostranstva. Postavljajući jednog posmatrača negde u galaksiji, drugog koji će posmatrati sa površine Sunca (zamislimo da je to moguće), trećeg, koji će biti na obali, i četvrtog koji je na samom splavu, shvatamo da će svaki od njih, sabirajući različite brzine kretanja svih ovih tela, imati drugačiju predstavu o brzini kugle. I svaki će zaključak biti ispravan, iako važi samo za jednog, iako samo on može da ga razume.
Brzina kugle (ili bilo čega), ustvari postoji samo ako je posmatramo u odnosu na nešto (splav, obalu, Sunce itd.). Kada bi postojala samo kugla i ništa više, onda ne bi ni bilo njenog kretanja. Samo kugla, i ništa.
Istina je polimorfna, ali ne pluralistička. Kada god zaključujemo o nečemu , moramo imati u vidu da postoji bezbroj nespojivih tačaka gledišta na koje bismo mogli da se oslonimo. Od nas zavisi da li ćemo to uvideti ili ne.